Pročitajte razgovor sa gospodinom Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i predsjednikom Hrvatskog društva ekonomista vođen tokom konferencije „Ekonomija u medijima – mediji o ekonomiji“ koju je organizovao Centar za istraživanja i studije GEA

Poštovani gospodine Jurčiću, kao predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kako vidite današnju poziciju hrvatske i regionalne ekonomije u međunarodnom kontekstu?

Bit svake ekonomije je da organizira resurse na svom teritoriju na kojem je suverena a čitava država opet postoji zbog ljudi. Oni moraju biti zaposleni da bi ostvarili svoj standard i dobili plaću. Plaća je bitna jer ljudi kad imaju plaće kupuju robe, to kreira tražnju i na taj način se povećava proizvodnja. Isto tako povećavaju se i porezni prihodi što zapravo rješava i javni dug. Znači, suština ekonomije je da ljudi budu zaposleni i imaju plaće. I Amerika, koja je najliberalnija država, njoj je u prvom planu da drži visoku zaposlenost, odnosno nisku nezaposlenost. Kad ima visoku zaposlenost riješila je i visoku proizvodnju, riješila je proračunske prihode ali i socijalu jer oni koji primaju plaće ne primaju socijalu. Znači to je taj prvi cilj.

Drugi cilj je proizvodnja. Proizvodnja se sama po sebi može podizati tehnologijom, organizacijom, različitim podsticajima mada su plaće, kroz povećanu potražnju, najbolji poticaj poduzetniku  s tim da kod novih proizvoda i novih tehnologija država mora imati taj sustav koji će omogućiti ljudima infrastrukturu, znanje, institucije da se stvori novi proizvod i pokrene nova proizvodnja. Primjerice, to su vam sad u Europi i u svijetu obnovljivi izvori energije. Nijedan privatnik ne bi bio u stanju da to sam proizvede da država nije organizirala školovanje, institucije, infrastrukturu. Znači današnja uloga suverenih država je stvaranje novih tehnologija, otvaranje novih sektora, nove proizvodnje, itd. Međutim, za male i srednje države pogotovo kao što su Hrvatska ili Bosna i Hercegovina, koje nemaju konvertibilnu valutu, (iako BiH ima konvertibilnu valutu barem u nazivu) one onda moraju forsirati izvoz. Velika zemlja i ne mora forsirati izvoz jer je sama sebi dovoljna, ali mala zemlja, još ako nema konvertibilnu valutu, osuđena je na uvoz a uvoz uvijek mora platiti stranom valutom koju može dobiti jedino od izvoza. Znači zato je izvoz bitan da može platiti uvoz jer ako ne plati uvoz onda ima vanjski dug. Vanjski dug i nije toliko bitan za ove velike zemlje i zemlje koje imaju konvertibilne valute, ali za male zemlje vanjski dug je bitniji nego unutrašnji, odnosno javni dug.

Kada govorimo o poziciji hrvatske i regionalne ekonomije treba imati u vidu da su se desile promjene u strukturi svjetskog gospodarstva. Svijet danas proizvodi oko 58 000 milijardi eura, Evropa i Amerika su tu i dalje najveći ali je vidljivo učešće Kine u ukupnoj strukturi, posebno u posljednjih 15 –tak godina gdje je Kina sa 3% skočila do današnjih 13,30%. Mijenja se struktura svjetskog proizvoda. Ako govorimo o krizi, Kina uopšte nije osjetila krizu, vidljivo je da je imala snažan rast a zapravo ni svijet po realnoj proizvodnji nije bio u krizi, nego samo kada su cijene izvoznih proizvoda pale onda je ukupna vrijednost koja se dobije kao količina puta cijena bila manja. Ako posmatramo regionalni okvir onda vidimo da Hrvatska nije izašla iz krize do današnjih dana. Ako s druge strane pogledamo neke tranzicijske zemlje koje su ušle u Evropsku uniju, njihov BDP je prosjeku danas 10% iznad 2009. godine dok je u Hrvatskoj manji za nekih 12% u odnosu na isti period. Kada je u pitanju BiH, ona je 2013. godine došla na nivo iz 2008. godine prema podacima World Economic Outlook-a koji objavljuje MMF.

Ukoliko uzmemo BDP per capita kao drugi pokazatelj, vidimo da je on najniži u BiH i Makedoniji od 3.500 do 3.900 eura dok je na nivou EU on iznosio 27.400 eura. Slično je i kada je nezaposlenost u pitanju, na nivou EU nezaposlenost je u prosjeku bila nešto ispod 9% dok je u BiH i Makedoniji preko 27% prema podacima ILO-a (Međunarodne organizacije rada). Još jedan važan pokazatelj su plaće o kojima sam već govorio na početku. Ako pogledamo prosjek u EU onda se on kreće oko 1.500 eura neto, u Hrvatskoj je više nego duplo manji dok je najniža plaća u BiH i Makedoniji, u prosjeku tek nešto iznad 400 eura.

Međutim, svjetska kriza nije izgovor za ovakvo stanje. Izgovor je zapravo vlastiti sustav, prije svega politički i ekonomski sustav. Da svijet može rasti pokazuju azijske zemlje u razvoju koje su u odnosu na 2008. godinu rasle i preko 100%.

Koja su onda rješenja? 

Rješenje nije da se vraćamo istim putem nazad. Tržište je najbolji alokator resursa ako postoje savršeni uvjeti, ali ako ne postoje savršeni uvjeti država mora reagirati. Kada govorimo o Hrvatskoj ja vidim pet elemenata gdje se nije dobro reagiralo i koji su doveli do ove situacije. Prvo je bila privatizacija, privatizacijom nisu nađeni poduzetnici koji bi pokrenuli proizvodnju već su to, uz časne iznimke, uglavnom bili rentijeri ili špekulanti koji su kupovali imovinu da bi je kasnije skuplje prodali. Drugo je bio tečaj, Hrvatska je 1994. godine precijenila tečaj kune u odnosu na njemačku marku za 20-30% čime su poskupili hrvatsku robu a pojeftinili uvoznu robu i onda je tako uvoz zamijenio izvoz. Treći je bio devizna klauzula što je zločin prema svim domaćim ekonomijama jer se na taj način gubi važna poluga monetarne politike. Četvrto je drugi mirovinski stup gdje se svake godine izvuče oko 5 milijardi kuna i konačno, kao peto, je pogrešna struktura investicija, previše se  investiralo u infrastrukturu, autoceste i slično a premalo u pogone koji generišu radna mjesta.

Opet ponavljam, rješenje nije da se vraćamo na početak. Rješenje se mora tražiti u skladu sa aktuelnim specifičnostima, kakva je danas situacija i struktura domaće ekonomije, kakvo je okruženje i tek onda treba tražiti najbolja rješenja i politike, ali opet koristeći dosege struke a ne tražeći čarobna rješenja i da će se sve jednim potezom riješiti. Ono što je problem u svim našim zemljama je što nismo izgradili državne institucije. Mi nemamo institute koji prate bilo koji dio duštvenog i ekonomskog života na profesionalan način da budu potpora vladi, da kažu šta je izvor problema i koja su potencijalna rješenja a da politika onda bira između potencijalnih rješenja. Isto tako, nedostaje potpora poduzetnicima da znaju šta se događa i u našim zemljama i u svijetu u pojedinom sektoru. Koje su tehnologije, koja je struktura tržišta. To sve razvijene zemlje imaju i to nije vidljivo na prvi pogled iako oni odrade i do 80% razvoja proizvoda i nastupa na tržištu. Recimo ako uzmete Iphone, Steve Jobs je to složio u jednu cjelinu ali svi bitni elementi, njih 6-7 su prethodno razvile američke državne institucije za potrebe svemirske, vojne industrije i tako dalje, Steve Jobs je onda to samo složio u odličan consumer product.

Ako govorimo o visoko nezaposlenosti kao ključnom problemu nacionalnih ekonomija i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koje je to preduslove potrebno osigurati kako bi se smanjila nezaposlenost i povećao udio radno aktivnog stanovništva?

Sistemski je potrebno intervenirati. Povećanje zaposlenosti može doći iz potražnje za radom a potražnja za radom se može javiti samo ako dođe do potražnje za proizvodima. Ako se stvori politika potražnje za proizvodina koji se rade u našim zemljama, onda će se pojaviti potražnja za proizvodnjom i za proizvodnim faktorima a jedan od proizvodnih faktora je i rad. Znači, davanja poticaja po zaposlenom i slične stimulacije mogu dati samo kratkoročne efekte. Vi na taj način ne podstičete proizvodnju već samo smanjujete njene troškove i kratkoročno popravljate statistiku. Dakle, osnovni cilj treba da bude povećanje potražnje. Ona može doći povećanjem iz izvoza i povećanjem tražnje sa domaćeg terena. Važno je ovdje da povećanje tražnje na domaćem tržištu bude zadovoljeno što je moguće više iz domaće proizvodnje. Za onu razliku koja ne može biti zadovoljena iz domaće proizvodnje potrebno je razviti politiku povećanja izvoza tako da kompenzira nastali jaz. Izvozne zemlje kao što su Amerika, Engleska ili Njemačka, mogu bez straha povećati domaću potražnju jer je udio uvoza svega 10% ili 15%. Male zemlje kao naše moraju na to posebno obratiti pažnju. Primjerice, ja sam u Hrvatskoj predlagao da se povećanje tražnje ne stvara izgradnjom novih kapaciteta već da se milijarda kuna godišnje podijeli umirovljenicima da mogu 5 dana otići u hrvatski hotel. Na taj način možeš sačuvati 30.000 ljudi koji su van sezone ostali bez posla. Drugi primjer, koji rade Slovaci, Česi i neke druge zemlje, je dio potrošnje koji država može davati u bonovima isključivo za domaće poduzetnike. Npr. bonovi za obrtnike, bon od 200 kuna može dobiti svaka starija osoba da koristi usluge frizera, vodoinstalater ili slično tako da imate različite stimulanse gdje možete potaknuti aktivnosti u postojećim kapacitetia i gdje nemate problem sa nekim investicijama i odvajanjem dohotka za investicije jer ti kapaciteti već postoje. To je dakle jedno, drugo je da male zemlje moraju „gaziti“ izvoz.

Kada smo već kod izvoza, na koji način povećati izvoz kada imamo slabu konkurentnost, lošu kvalifikacionu strukturu radne snage i nisku produktivnost?

Produktivnost rada dominantno određuje tehnologija, menadžment pa tek onda radna snaga. Znači naš radnik ovdje u Bosni i Hercegovini (ja sam Hercegovac pa zato kažem naš) koji nema posao ili radi ovdje za 500 KM kada ode u Sloveniju ili Njemačku isti taj radnik radi za 1.500 eura. Znači da produktivnost zavisi od organizacije i sustava u kojem radi. Radnici su kod nas žrtva nesposobnog mikro i makro managementa. Ako donesete novu tehnologiju u BiH i imate dobar management imaćete visoku produktivnost rada. Vi već imate takve primjere u Hercegovini koliko ja znam. Na sto radnika vama su dovoljna 3 ili 4 inžinjera, ostalo može biti i priučena radna snaga. Tako da, ovo insistiranje na obrazovanoj radnoj snazi je jednim dijelom u redu ali i u većem dijelu i nije u redu jer vama sustav ne omogućuje ostale komponente da se uposle takvi radnici. Ono što sam već rekao, mi smo žrtve ekonomskog sustava koji nije izgrađen i ekonomske politike koja je pogrešna. Pored makro nivoa, nama nedostaje i mikro management u poduzećima a to je rezultat pogrešne privatizacije jer za managere nismo dobili poduzetnike već rentijere i špekulante.

Kako podstaći ulaganje u nove tehnologije bez ulaganja u istraživanje i razvoj?

U našim zemljama to je samo mantra jer u ovom okruženju to nema smisla. Recimo, parni stroj je bio poznat još u Aleksandriji prije Isusa Krista ali se nije mogao upotrebljavati jer nije bilo okruženja sve do 1700 i 1800 kada je parni stroj bio koristan. Znači, vi možete donijeti naprednu tehnologiju koja odbacuje 20.000 eura po zaposlenom, danas su tehnologije dobavljive, niko vam to ne brani kupiti. To ima Japan, Amerika, Njemačka. U osnovi, samo one tehnologije koje odbacuju više od 20.000 eura, to one nikom ne daju jer je to njihova komparativna prednost. Problem je međutim struktura društva i strukture ekonomije što se to ovdje ne može eksploatirati na efikasan način. Problem je u ekonomskom i društvenom okruženju.

Moja ideja je da i EU treba promijeniti pristup. Budući da Bosna i Hercegovina pristupa EU, ako Evropa stvarno želi da razvije ovaj prostor onda treba promijeniti pristup. Primjera radi, za 100-200 dijelova od ukupno 15.000 dijelova koji se rade za automobilsku industriju, može da se prenese tehnologija, obuče se ljudi i ta organizacije se preseli u BiH. Vi tako možete raditi par pogona sa po 200 ljudi što će za Evropu u automobilskoj industriji biti ništa a ovdje će se stvoriti odlični uslovi. Može se na taj način razviti uslovi u nekih 50-60 različitih sektora gdje se ne mora nužno raditi finalni proizvod, moguće je i da se radi samo sklapanje ali to je bitno drugačiji pristup u odnosu na financijski pristup koji je sada aktuelan a kojim se ne može podignuti Balkan. Može se podići samo proizvodnim pristupom, i to tako da se napravi lista proizvoda koji se ovdje mogu raditi i da se onda daju subvenicije, ne nužno Bosni i Hercegovini nego evropskim firmama koje su prenijele svoju tehnologiju u BiH. Proizvodni pristup znači ne davati novac. To vam je kao da date novac djeci i pustite ih na ulicu pa vas više nije briga o njima. Ja sam radije za to da se novcem iz Evrope finansira jedan balkanski institut ili South-East European Institut, da naziv bude svima prihvatljiv i da se onda uradi regionalna analiza i identifikacija resursa te kako se ti resursi mogu optimalno iskoristiti i sa kojim proizvodima. Ovako su poduzetnici prepušteni sami sebi

Može li se Bosna i Hercegovina ozbiljnije ekonomski razvijati bez riješenog političkog pitanja i trajnog društvenog uređenja?

Politika u BiH, koliko je vidim, već dugo ide na te emocije. Moj je pristup da je čovjek koji ima siguran posao i pristojnu plaću mnogo tolerantniji. Naravno, uvijek je bilo i biće ekstrema ali ekstemima se bavi policija. Ovdje svakako treba izgrađivati savremeni demokratski sustav ali istovremeno se mora izgrađivati i ekonomski sustav u kojem neće biti važno da li ste vi Srbin, Hrvat ili Musliman, već će biti okrenut otvaranju novih pogona i zapošljavanju. Ljudi kada počnu ići na posao i primati plaće, više će im biti stalo do toga da sačuvaju posao umjesto da se bave ko pripada kojoj naciji. Zato mislim da i Evropa mora promijeniti pristup, Evropa mora ovdje ući sa ekonomskim konceptom zapošljavanja i proizvodnje za Evropu, na taj način bi se riješilo 80% problema. To je jedini način da se smiri Balkan jer Balkan je bure baruta oduvijek kao mjesto gdje su se sudarale civilizacije, pisma, kulture, itd.