Postojeći novčani programi socijalne zaštite u Federacji BiH i Republici Srpskoj
koštaju mnogo a čine malo da poboljšaju stanje siromašnih domaćinstava.

Ako se uzmu u obzir svi socijalni transferi (penzije, boračke naknade, naknade socijalne pomoći, naknade za civilne invalide, naknade dječije zaštite i dr.), na koje se u BiH troši više od 4 milijarde KM godišnje, samo nešto više od 15% ovih sredstava dobija najsiromašnija petina stanovništva, dok više od 25% odlazi u ruke najbogatije petine.
Time dobijamo apsurdnu situaciju da novčani programi socijalne zaštite ustvari povećavaju prihodovnu nejednakost u društvu, umjesto da je smanjuju. Osnovni razlog je što se najveći dio socijalnih transfera dodijeljuje na bazi statusa a ne na bazi utvrđenog socijalnog stanja, odnosno potrebe. Od svih socijalnih transfera, jedino su naknade stalne i jednokratne novčane pomoći i većina naknada za djecu uslovljene imovinskim i dohodovnim cenzusom, tj. usmjerene prema siromašnima.
Međutim, ukupna izdvajanja za naknade koje su usmjerene na siromašne su vrlo niska (npr. izdaci za novčanu pomoć su u Republici Srpskoj u 2014. godini iznosili samo 7,9 miliona KM) tako da ne popravljaju sliku generalno loše usmjerenosti ukupnih socijalnih transfera prema siromašnima.
Razlozi za to leže u restriktivnim zakonskim odredbama koji definišu uslove za ostvarivanje prava na novčanu pomoć i ekstremno niskim propisanim iznosima ovih naknada. Kroz primjere iz stvarnog života koji su razmatrani u ovom istraživanju se to jasno može vidjeti:

• Sedmočlana porodica sa troje maloljetne djece koja živi na selu i ostvaruje ukupni mjesečni prihod od 1.176 KM (168 KM po članu domaćinstva) ne može ostvariti pravo na novčanu pomoć (ni u FBiH ni u RS) jer ima barem jednog radno sposobnog punoljetnog člana, te je u vlasništvu zemljišta od kojeg prema zakonskim odredbama može ostvariti prihod.
• Četvoročlana porodica sa dvije punoljetne ženske osobe i dvoje djece, koja živi u Kantonu 10/Herceg-Bosanskoj županiji i ne ostvaruje nikakve prihode i nema imovine, dobija novčanu pomoć u prosječnom iznosu od 62,5 KM po članu domaćinstva mjesečno.
• Ženska osoba iz Zvornika starija od 65 godina, koja nema penziju niti srodnika koji su je dužni izdržavati, ostvaruje novčanu pomoć od 120,7 KM mjesečno.

Iz ovih primjera se moglo ustanoviti da dobijena novčana pomoć nije bila dovoljna da navedena domaćinstva izdigne iz siromaštva.

Uopšte, zastupljenost siromaštva u BiH je visoka: prema procjenama 23,4% stanovnika je je trošilo manje od 238 KM mjesečno u 2011. godini, što znači da se nalazilo ispod praga „apsolutnog siromaštva“ prema metodologiji Agencije za statistiku BiH. Iako različite metodologije mjerenja siromaštva daju različite razultate i ne mogu se međusobno porediti, sva mjerenja ukazuju na visoku učestalost siromaštva u BiH, a većina i na porast u periodu između 2007. godine i 2011. godine (to su godine za koje postoje detaljniji podaci iz anketa o potrošnji domaćinstava).
Prema svim metodologijama, učestalost siromašne djece je veća nego kod odraslih, a takođe je u porastu. Prema istoj metodologiji Agencije za statistiku BiH, procenat siromašne djece je u periodu 2007-2011 porastao sa 26,2% na 30,5%. Siromaštvo je češće kod mnogočlanih domaćinstava – čak 40% djece u domaćinstvima sa dva ili tri starija člana se nalazi ispod linije siromaštva. S obzirom na velike razlike u obrazovnim profilima ruralnog i urbanog stanovništva, učestalost siromaštva je znatno veće u selima, gdje živi tri četvrtine sve siromašne djece.
Sve ukazuje na potrebu preispitivanja svih socijalnih programa, posebno onih kroz koje se vrši najveće „odlijevanje“ sredstava najbogatijem segmentu našeg društva. Ako 20% „nedoprinosnih“ transfera na koje se iz budžeta svake godine odvaja više od 1 milijardu KM odlazi u ruke najbogatije petine građana, nije teško preptostaviti kolika bi korist bila kada bi se ova pojava otklonila ili značajno umanjila. Sa druge strane, potrebno je omogućiti da socijalni programi istinski ispunjavaju svoju osnovnu svrhu – da pomažu onima koji su u stanju socijalne potrebe. Za ovo je potrebno da ti programi budu mnogo bolje usmjereni i izdašniji prema našim najugroženijim sugrađanima.
Da bi se to ostvarilo, potrebno je otvoriti istinsku javnu raspravu na ovu temu, a uloga aktuelnih vlasti u ovom procesu je ključna. Ovo naglašavamo iz razloga što neki od postojećih socijalnih programa, kao što su npr. nakande vezane za boračku populaciju, predstavljaju politički „osjetljive“ teme. S obzirom na obaveze koje su vlasti preuzele kroz Reformsku agnendu i program sa MMF-om, čini se da je ovo pitanje sve teže odlagati. Za sve novčane programe socijalne zaštite je na početku javne rasprave korisno postaviti sljedeća pitanja: Koja je osnovna svrha ovog programa? Koji je profil korisnika programa? Koji dio sredstava iz programa odlazi siromašnoj populaciji, a koji bogatoj? Koliko efektivno program ostvaruje svoju svrhu? Jesu li pretpostavljeni i ostvareni efekti prioritet od javnog interesa?

Kompletnu analizu preuzmite na ovom linku.